Kako se može postati franjevac - kapucin?

4. dio

Kako se može postati

franjevac-kapucin?

Malo sjemenište...

Jedan od mogućih načina pristupanja kapucinskom Redu jest ulazak u naše malo sjemenište koje se nalazi pri našem samostanu u Varaždinu.

Sjemenište je ustanova u koju se prima i u kojoj se odgajaju kandidati za svećenički i/ili redovnički duhovni poziv i život. Sjemenište je odgojna, ali i obrazovna ustanova za one mladiće koji poslije osnovne ili tijekom srednje škole osjećaju želju da postanu svećenici ili redovnici.

Život u sjemeništu nije život pod «staklenim zvonom», jer se sjemeništarci, pripravnici za duhovni poziv, pohađajući državne škole, druže s ostalim mladićima i djevojkama iz razreda i škole koju pohađaju. Poput ostalih, i oni sudjeluju u školskim i izvanškolskim aktivnostima. No, ono što ih razlikuje od vanjskih đaka, jest život u zajednici koja se trudi poštivati njihovu često nejasnu i maglovitu početnu želju da postanu svećenici i/ili redovnici, i to na način da im pomogne rasti u kršćanskoj zrelosti, istodobno bistreći bogatstvo koje nose u svojim srcima, a koje nazivamo duhovno zvanje.

Sjemeništarcima je također omogućen intenzivniji i bogatiji duhovni i kulturni život, nego mnogim njihovim vršnjacima.

Život u sjemeništu je također život u zajednici, pa se stoga mladići u sjemeništu međusobno ponašaju kao braća.

Đaci u sjemeništu većinu svoga vremena provode u školi, učenju i molitvi. U slobodno vrijeme bave se i različitim športskim i kulturnim aktivnostima.

Za disciplinu i red u sjemeništu brine se učitelj koji također pomaže đacima u njihovom cilju, tj. da postanu dobri svećenici i/ili redovnici.

Postulatura...

«Postulat je prvo razdoblje obrazovanja i opredjeljenja za naš život. U tom razdoblju kandidat upoznaje naš život, a bratstvo sa svoje strane upoznaje kandidata da može raspoznati njegovo zvanje.»
(Konstitucije OFMCap, 28, 1)

Iskustvo Crkve pokazuje nam da mala, «dječačka» sjemeništa više nisu ni jedini ni redoviti put da bi netko postao svećenik i/ili redovnik.
Budući da sve više redovničkih kandidata ne prolazi kroz malo sjemenište pokazala se je potreba uvođenja jednoga pripremnoga razdoblja prije ulaska, eventualnoga kandidata, u redovničku zajednicu. To razdoblju provjere i izbora prije stupanja u zajednicu i novicijat nazvano je postulatura.
U postulaturu, dakle, dolaze mladići koji su završili neku srednju školu, a moguće je da su i stariji ili su možda već zaposleni, a kod kojih se je javila želja za duhovnim pozivom, a koji može biti svećenički ili redovnički.
Ovaj period uvođenja u redovnički život započinje kad kandidat osjeti da ga Gospodin zove na svoje nasljedovanje u franjevačkokapucinskom načinu života prema redovničkom stilu vlastitu našoj zajednici. Za vrijeme ovog perioda formacije, koji traje ne manje od šest (6) mjeseci, a niti duže od dvije (2.) godine, kandidat u uskoj vezi sa samostanskim bratstvom, upoznaje naš način života i rada, a bratstvo, sa svoje strane, upoznaje kandidata, da može otkriti i dati pravi odgovor na njegovu molbu. To je također i vrijeme u kojem kandidat intenzivnije otkriva svoje zvanje, upoznaje i otkriva naš franjevačkokapucinski način života, te time stječe prva iskustva bratstva.
Postulatura je ujedno i vrijeme približavanja franjevačkim izvorima naše duhovnosti kao i načina našega života i rada.
Franjin lik, iščitavanjem spisa i života, uzor je, bogat privlačnošću i primjer koji oduševljava i privlači. Uz njegov lik kandidati se upoznaju i s poviješću i duhovnošću vlastitoj našem Redu, te s onom našom svetom braćom, koja daju svjedočanstvo kako se u pojedinim povijesnim okolnostima franjevačko-kapucinska karizma utjelovila u Crkvi.

Obrazovna aktivnost glede postulanata usmjerena je nadasve usavršavanju kateheze vjere; načinima molitve, posebno s uvođenjem u liturgiju; poučavanje u franjevaštvu; prva uvođenja u apostolski rad.

S početkom postulature, postulant biva pripušten u zajednicu kao njezin član, te time i sam počinje aktivno sudjelovati u bratskom životu.

Kuća postulature
Kapucinski samostan
Kapucinska ul. 1
HR-53288 Karlobag

Novicijat...

«Novicijat je vrijeme intenzivnijeg uvođenja i dubljeg proživljavanja evanđeoskog, franjevačkokapucinskog života prema njegovim temeljnim zahtjevima i pretpostavlja slobodno i zrelo opredjeljenje za redovnički život.»
(Konstitucije OFMCap 29, 1).

U novicijat, koji u našem Redu traje godinu dana, stupa se nakon srednje škole završene kod nas u «Centru za odgoj pripravnika» ili nakon postulature, za one koji se s nama po prvi puta susreću.
Tijekom godine novicijata novak može uvidjeti da li je to način života kakav bi on htio, odnosno braća redovnici će sa svoje strane, tijekom godine, uvidjeti da li je dotični novak prikladan za naš Red i Provinciju. Novicijat je ujedno novaku i prigoda za preispitivanje vlastitih namjera i traženja vlastitog poziva i duhovnosti; zatim preispitivanje spremnosti i sposobnosti za zajednički način života, za vlastito predanje zajednici, za molitvu i kontemplaciju. Novicijat jest intenzivnije vrijeme upoznavanja naše redovničke zajednice, odnosno uvođenje u naš redovnički život.
Novicijat je kao neka vrsta škole, a u ovom slučaju 'duhovne škole'. To je vrijem upoznavanja franjevačkokapucinskog ideala, te uvođenje u naš način života i djelovanja. Također je to vrijeme stjecanja znanja o povijest Crkve i Reda, o počecima, razvoju i velikim granama unutar franjevačke obitelji, te vrijeme proučavanja naših Konstitucija i drugih dokumenata Crkve i Reda.
Na početku novicijata novak oblači redovničko odijelo – habit, a tijekom novicijata ukoliko prihvati naš način života i rada, tada provincijalnom ministru piše molbu za polaganje prvih redovničkih zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti.

Novicijat braće kapucina
Kapucinski samostan
Kapucinske stube 5
HR-51000 Rijeka

Zavjetovanje manje braće kapucina

Na hvalu i slavu Presvetog Trojstva
ja brat N.N.,
potaknut božanskim nadahnućem
da izbližega slijedim Evanđelje
i stope Gospodina našega Isusa Krista,
pred licem nazočne braće,
u tvojim rukama, brate N.N.,
čvrstom vjerom i voljom
zavjetujem se Bogu,
Svetome i Svemogućem Ocu,
da ću kroz sve vrijeme svoga života
(ili: kroz godinu dana)
živjeti u poslušnosti,
bez vlasništva i u čistoći,
te ujedno javno obećajem
da ću vjerno obdržavati
život i Pravilo Manje braće,
koje je potvrdio papa Honorije,
prema Konstitucijama Manje braće Kapucina.

Sebe, dakle, čitavim srcem
izručujem ovome bratstvu, kako bih,
po djelovanju Duha Svetoga,
po primjeru Marije Bezgrešne,
po zagovoru Oca našega Franje,
i sviju svetaca, a uz pomoć braće,
koračao prema savršenoj ljubavi
u služenju Bogu, Crkvi i ljudima.
Amen.

Klerikat – studentat teologije...

Nakon završenog novicijata, tijekom kojega se novak upoznaje s poviješću Crkve i Reda, duhovnošću i drugim bitnim sastavnicama redovničkog i franjevačkokapucinskog zvanja, te polaganja prvih redovničkih zavjeta, slijedi, za one koji žele biti i svećenici u našem Redu, kroz 5 godina studij teologije i filozofije na nekom od teoloških učilišta.
Za vrijeme filozofskoteološkog studija student – bogoslov živi pod privremenim zavjetima, a u kojima se priprema za doživotne tzv. 'vječne zavjete' po kojima onda postaje punopravni član Reda i Provincije. U toj duhovnoj i teološkoj izgradnji svakom kleriku – studentu pomaže također i samostanska zajednica u kojoj se on nalazi, a koja mu pomaže da se što bolje duhovno izgradi i provjeri u zvanju i sposobnostima.

Osim intenzivne priprave na svećeništvo klerici se na poseban način pripremaju i za življenje karizme vlastite našem Redu i poslanju. Kroz vrijeme teološke izobrazbe svaki se klerik – student uključuje u samostansko i provincijsko bratstvo cijelim svojim životom, znanjem i radom. Nakon završene teološke izobrazbe klerik polaže svoje doživotne zavjete i biva ređen za đakona i poslije za svećenika.

Drugi, danas sve češći način pristupanja Redu i Provinciji jest da zainteresirani za Red k nama dolaze nakon završene srednje škole. Također smo, sve češće, svjedoci da se za Red nerijetko zainteresiraju i oni koji su već započeli i/ili završili neki fakultet i/ili koji već imaju nekakvo zanimanje u svijetu.
Kao i kod prvog, i kod ovog drugog načina stupanja u Red, slijede najprije postulatura i novicijat (koji su svojevrsna priprava i provjera da se vidi hoće li zamisao, želja i odluka osobe, da se posveti redovništvu i/ili svećeništvu, biti konačna ili ne), a nakon toga filozofskoteološki studij.

Studentat teologije
Kapucinski samostan
Kapucinska ul. 47
HR-10040 Zagreb – Dubrava
e-mail: studentat.ofmcap@zg.t-com.hr

Časna braća pomoćnici ili braća laici

Franjevačko-kapucinski pokret te način života i rada zasniva se na bratstvu, tj. na činjenici da smo svi međusobno braća. Zato u našem Redu od samih početaka odmah uz braću svećenike također žive i djeluju časna braća pomoćnici – ne svećenici, a koje mi još nazivamo i braća laici.
Bilo da u Red ulaze u ranijoj ili kasnijoj životnoj dobi, sve su to osobe koje u Red dovodi želja za vlastitim duhovnim posvećenjem i želja da i po njima Kristovo Evanđelje bude naviješteno ljudima, iako ih većina ne završava propisani teološki studij i ne biva ređena za svećenike.
Brat može raditi sve ono što nije izričito vezano uz svećenički red (ne može ispovijedati niti služiti sv. misu).

Braća redovnici, dakle, jednako kao i braća svećenici imaju svoje mjesto u našem Redu. I jedni i drugi su uzajamno povezani istim zavjetima, istim načinom života i istim nastojanjem prema svetosti. Bratski povezani kao suradnici i suputnici na istom putu, oni, svaki na svoj način, treba da ispunjavaju poslanje Crkve. Braća kao i svećenici čine jedno tijelo i jedan duh Reda i, kao takvi, zajedno su pozvani da slijede Isusa u evanđeoskoj radikalnosti franjevačkokapucinskog redovničkog načina života i rada. Između jednih (svećenika) i drugih (časne braće) nema razlike, (izuzevši one koje proizlaze iz različitosti poslanja za svećenike i braću laike u zajednici) jer «s obzirom na isto zvanje, sva su braća jednaka» (Konstitucije OFMCap, 84, 3), kao što je to i sam sv. Franjo, naš duhovni utemeljitelj želio.

Redovnički brat svoje posvećenje ostvaruje ponajprije življenjem evanđeoskih savjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti, no osim rada na vlastitom posvećenju on je pozvan raditi i na posvećenju drugih te pružati živo svjedočanstvo Onoga za kojim je u duhovnom životu i krenuo. U središtu redovničkog života zato jest Euharistija kao pokretačka snaga svega djelovanja, zatim meditacija, čitanje i razmatranje Svetog pisma i drugoga duhovnog štiva, ispit savjesti i sv. krunica.

Časna braća pomoćnici ili braća laici jednako polažu redovničke zavjete kao i braća svećenici koji se, uz to što žele biti kapucini, još odlučuju i za svećeništvo. Bogata povijest svete i blažene nam braće Reda, kao i mnoštvo poslova i služba koje su braća obavljala i obavljaju širom svijeta pokazuju nam veliku raznolikost i uzajamnu nadopunu u apostolskopastoralnom radu braće kapucina. Područje djelovanja braća danas je veliko i veoma raznoliko: od vratara, kuhara, knjižničara pa sve do velikih slikara, graditelja, misionara, akademskih profesora… Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupadljive službe unutar određene zajednice pa sve do odgovornog sudjelovanja u vodstvu zajednice ili Provincije. On ispunjava svoje apostolsko poslanje tamo gdje mu je mjesto u zvanju i u zajednici: primjerom svoga života, svjedočanstvom svoje riječi i time što ispravnim oblikovanjem prolaznih stvari podešava svijet u odnosu na Krista.
Koliko je današnjih svećenika i redovnika koji rast svoga zvanja duguju bratskom i prijateljskom susretu te braće pomoćnika, a koliko, s druge strane, vjernika koji su u njima našli svoga duhovnog brata, savjetnika i prijatelja. Koliki naši samostani ne bi ni izdaleka mogli razviti toliku pastoralnu, znanstvenu i karitativnu djelatnost kad ne bi bilo te naše braće pomoćnika. Iz redova naše braće potekli su mnogi sveci i blaženici, misionari, karitativni radnici, pravi samaritanci, uzori kršćanskoga i redovničkoga života koji su svojim životom, riječima i djelima navješćivali Evanđelje onima koji za nj nisu nikada čuli.
I danas u našem Redu širom svijeta postoji mnoštvo takve braće koji svoje redovništvo proživljavaju radeći kao samostanski vratari, kuhari, knjižničari, bolničari, misionari, profesori… ili obavljajući zanimanja koja su izučili ili za koja imaju dara i na taj način šire Radosnu vijest među ljudima s kojima žive i rade.

Svaki redovnik treba biti svjestan da je svaka služba služenje Bogu i ljudima i da je najvažnije to koliko tko ljubavi prema Bogu unese u svoju službu, jer, niti svećeničko posvećenje niti učenost ne čini redovnika redovnikom, već polaganje redovničkih zavjeta i po njima predanje sebe Bogu u toj zajednici.

Kršćansku savršenost moguće je, dakle, ostvariti ne samo kao svećenik nego i kao časni brat pomoćnik – ne svećenik.

Svevišnji i slavni Bože!

Svevišnji,
slavni Bože,
prosvijetli tamu
moga srca,
i podaj mi ispravnu vjeru,
jasno ufanje
i savršenu ljubav,
mudrost i spoznaju,
o Gospodine,
da ispunim tvoj sveti
i istinski nalog.
Amen.

(Sv. Franjo, Spisi, 452)

Poštovani čitatelju!

Poštovani čitatelju!

Kad pročitaš retke ove knjižice i kad promotriš njezine slike koje ti pokazuju život i rad braće kapucina u Crkvi, možda ćeš i Ti osjetiti da te Bog, Sv. Franjo i Bezgrešna Djevica Marija zovu da postaneš članom Reda Manje braće Kapucina, da budeš «Franjin i Gospin vitez»… Nemoj zatvoriti svoje srce pred glasom Božjim, nego surađuj s tim Božjim glasom.
Ako želiš i izbliza doživjeti život u samostanu, možeš doći bez obveze u bilo koji naš samostan te proživjeti s nama tjedandva redovničkog života.

Svi oni koji se žele bolje upoznati s nama, s našim Redom i Provincijom, te koji žele živjeti Evanđelje po primjeru sv. Franje u Redu Manje braće Kapucina mogu korisnih informacija naći i na http://www.ofmcap.org/ i/ili http://www.kapucini.hr/ ili nam se mogu pismenim putem obratiti na:

Provincijalat hrvatskih kapucina
Ul. Sv. Leopolda Mandića 41
HR-10040 Zagreb – Dubrava
e-mail: provincijalat@kapucini.hr

Životni put sv. Franje Asiškog

Franjevački pokret i sve ono što mi danas stavljamo pod nazivnik «franjevaštvo» imaju više sastavnicâ i osobitosti koje ga onda čine onim što on jest, ali ima samo jednu jedinu dušu koja sve to nadahnjuje, a to je sam sv. Franjo. Stoga se franjevaštvo kao način i stil života, rada, misli i tumačenja, nikako ne može upoznati, shvatiti, prihvatiti i nasljedovati ako se ne upozna njegov nositelj i njegova duša: Franjo iz Asiza.

Franjo se rodio u talijanskom gradiću Asizu 1181. g. Bio je imućna podrijetla, jer mu je otac bio trgovac a majka plemkinja. Krsno mu je ime Ivan Krstitelj, ali ga je otac iz milja i ljubavi prema Francuskoj, gdje je trgovao, preimenovao u Francesco što na hrvatskom zapravo znači 'Francuzić'.
Biti sin bogatih roditelja uključuje u sebi tešku sudbinu i sve je prije negoli prednost. Naime, u bogatstvu roditeljskog doma postoji opasnost za mlade ljude. I sam Franjo je imao mnogo novca na raspolaganju, pa ga je zato lakoumno i nepromišljeno razdavao. Tako je postao vođom asiškoj mladeži. Poput mladih ljudi provodio je i Franjo svoje rane godine u različitim zabavama ne razbijajući si glavu različitim životnim problemima.

Njegova sklonost rasipnosti koju je javno pokazivao otkriva nam i njegovu jednu osobinu vrijednu divljenja. Iako je bio bogat ipak nije bio uskogrudnog karaktera. Naime, kad je jednom u svojoj trgovini zbog trenutačne zaposlenosti škrto otpremio siromaha, iza tog postupka mučila ga je grižnja savjesti, zbog čega je odlučio: «Ubuduće neću odbiti nijedne molbe». Darivanje mu je bila osobina od njegove mladenačke dobi i ostala mu za svega njegova života.
Kao mladić živahne i vedre naravi, do svoje dvadeset i pete godine života, željan slave, sanjao je o viteštvu kao i mnogi mladići njegova vremena.

Kao sudionik rata između Asiza i Peruđe 1202. g., pridružuje se 1205. g. carskoj vojsci u Apuliji nadajući se viteškoj časti i naslovu. No, umjesto toga dospijeva u zarobljeništvo, a njegovi viteški planovi pali su u vodu.

Kad je napokon bio pušten iz pritvora, postao je nekako drugačijom osobom. Izgubio je živahnost, počeo se povlačiti od svijeta. Nekoć prosječni kršćanin sada više moli i razmišlja.
Ta promjena u njegovu životu odvijala se polako, ali je poprimala sve određenije oblike, dok nije konačno i njegova okolina zapazila da je postao drugačijim. On sam je osjećao da je netko Jači ovladao njime. Kad je konačno prizdravio često se je čeznutljivo pitao: «Što daje smisao mome životu?»

Tako iznenada jednoga dana susretne gubavca. Franjo je oduvijek osjećao silnu odvratnost prema toj bolesti; teško se mogao odlučiti da te ljude i pogleda zbog njihova izgleda i neugodna zadaha. No, gle čuda. Netko ga je prisilio da dadne jednome takvom čovjeku milostinju i da ga poljubi. Franjo pokriva svojim usnama ruku gubavca bez straha od zaraze. Upravo zato susret s gubavcem treba ocijeniti kao prvi korak u stanje «novoga života». Objašnjenje takvoga svojega postupka Franjo opisuje riječima: «Ovako mi je dao Gospodin da počnem činiti pokoru: dok sam još bio u grijesima, bilo mi je vrlo mrsko i gledati gubavce. I sâm Gospodin Bog dovede me među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. I ono što mi se prije činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast.» Tu pobjedu nad svojim naravnim nagnućem Franjo je pripisivao samo Bogu a ne sebi.

Od ne manjeg značenja za njega je bio i jedan drugi doživljaj. Jednog dana ušao je Franjo u napola ruševnu crkvicu sv. Damjana da se tu pomoli pred raspelom. Dok je bio uronjen u molitvu, čuo je glas s Raspela: «Franjo, vidiš li kako se ruši moja kuća? Hajde, obnovi je!» Od tog se prizora Franjo beskrajno duševno i tjelesno potresao.

Franjo je u početku taj glas s križa shvatio doslovno: vjerovao je da mora obnoviti crkvicu sv. Damjana. Daje se na građevinske radove, popravlja crkvice sv. Damjana, Porcijunkule i dr., koje se nalaze u okolici Asiza. No, tijekom vremena je shvatio da je u krivu, jer je trebalo obnoviti živu Crkvu, kršćansku zajednicu. I ponovno se daje na posao i u njemu uspijeva. Franjo se nije pravio reformatorom, a postao je jedan od velikih duhovnih obnovitelja Crkve i vratio je njenom ispravnom određenju.

Još jedan događaj doveo je konačno Franju pravome cilju.
24. veljače 1208. g. bio je nazočan slavljenju mise kad je čuo riječi Evanđelja (Mt 10): ''Idite... Propovijedajte...Bolesne liječite... Gubave čistite... Besplatno primiste, besplatno dajte! Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ulazeći u kuću, zaželite joj mir...'' Tada je uskliknuo: ''To je ono što hoću, to je ono što tražim, to želim cijelim srcem izvršavati'' (1 Cel 22). Kasnije će reći: ''... sam mi je Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja'' (OR 14). U tom času iščezla je svaka zbunjenost iz njega. Odsad je znao sasvim određeno što hoće i nije više bilo za nj nikakve nesigurnosti i kolebanja.

Riječi iz Evanđelja postale su mu tekstom odluke. Ispunjena beskrajnom radošću sva mu je duša čeznula samo za tim da vrši Gospodinove riječi i da ih u svom životu iznova oživotvori.
Ipak, jedan od najvažnijih događaja u Franjinu životu je prizor s imućnim i poslovnim ocem koji se nikako nije mogao pomiriti sa idejama sina koji je postao ruglom gradu.

Otac ne znajući više kako pomoći sebi i Franji tuži ga biskupu, a ovaj odredi javno suđenje na gradskom trgu. Sam događaj je izazvao veliku znatiželju. Na optužbe rasrđenog oca protiv nezahvalna sina, koji je konačno sve primio od njega, Franjo sa sebe skine haljine, te, stojeći gol pred javnošću, vraća ih svome ocu uz riječi: «Čujte svi vi i dobro razumijte: dosad sam zvao Petra Bernardona svojim ocem, ali budući da sam odlučio služiti Gospodinu, vraćam mu novac zbog kojeg se uzbudio i sve haljine koje posjedujem od njegova vlasništva; od sada ću govoriti: 'Oče naš, koji jesi na nebesima.'»

Od tog događaja Franjo više nije lutao asiškom okolicom bez cilja. Odmah se je preobukao u jednostavnu odjeću s pojasom, počeo obilaziti trgove i propovijedati, odlazi među gubavce, sve je pozdravljao riječima: ''Gospodin ti dao mir!''

Tako je Franjo, poučen od Boga, započeo nov život, kako je i sam zapisao u oporuci: «Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sâm Svevišnji objavio da moram živjeti po evanđelju.»
Živeći tako radikalno, nije dugo potrajalo da su se oko njega počeli okupljaju mnogi ljudi koji su htjeli i sami, upravo poput njega, što vjernije i konkretnije živjeti Evanđelje. Tako je došlo do stvaranja i prvoga bratstva, o kojem Franjo zapisa: «Gospodin mi je dao braću.»
Franjo je znao da je poslan pridobivati duše za Boga, za duhovnu obnovu kršćanstva i Crkve. Budući da se njegovo bratstvo i načinom odijevanja i života razlikovalo od ostalih ljudi, davali su dojam «da su jedna vrsta pustinjaka». Zato su ih i sami sugrađani nazivali «pokornicima iz grada Asiza». No, sam Franjo je htio da se njegovo bratstvo zovu «red manje braće», jer su htjeli biti maleni i da se ne bi tako usudili postati nešto veće.

Budući da se bratstvo iz dana u dan sve više uvećavalo papa Inocent III. 1209. g. potvrđuje Franji i njegovoj braći Pravilo života, koje glasi: «Pravilo i život Manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista živeći u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.»
U svom duhovnom usponu na vrhunce svetosti Franjo na brdu La Verni 1224. g. biva obilježen Isusovim ranama (stigmama). Naime, Franjo je gledao šestokrilog Serafa koji raširenih ruku i stisnutih nogu, pričvršćen na križ lebdi nad njim. Svetac je bio obuzet dubokim čuđenjem zbog te prikaze, ali je sam nije mogao protumačiti. Najednom se počnu na njegovim rukama i nogama pojavljivati tragovi rana kako ih je vidio na raspetom čovjeku iznad sebe.
Nakon ove vrhunske točke mogao je uslijediti još samo svršetak. U dobi od četrdeset i dvije godine osjećao je da mu se, pritisnuta bolešću, oslabljena od askeze i rana, teške bolesti očiju – bliži smrt. Kod Franje ni traga nekom strahu od smrti! U takvom stanju Franjo po posljednji put blagoslovi svoj ljubljeni Asiz, legne u zadnjoj uri gol na golo tlo, jer je «htio da se gol bori s golim». Zatim reče: «Dobro došla, moja sestrice Smrti!» i odmah naredi okupljenoj braći da mu pjevaju o sestrici Smrti: «Hvaljen budi, Gospodine moj, zbog sestre nam Smrti tjelesne...

Franjo je «sestricu smrt», dakle, dočekao pjevajući 3. listopada 1226. g. u Porcijunkuli, crkvici ispod Asiza.
Kratko vremena iza njegove smrti održana je svečana rasprava o njegovu proglašenju svetim. Budući da o toj stvari nije bila iznesena niti jedna sumnja, sud je 1228. g. jednoglasno izjavio: «Izvanredno svet život potpuno svetog čovjeka ne treba potvrde čudesima, jer smo ga svojim vlastitim očima motrili, da tako kažemo doticali i u svjetlu istine promatrali.»

Ukratko rečeno, Franjin program života možemo sažeti u:
Ø 1. otkriće Evanđelja
Ø 2. poslušnost Bogu
Ø 3. život u siromaštvu
Ø 4. odanost Crkvi

Sveti Franjo Asiški i franjevački pokret

Franji Asiškom se dive mnogi ljudi, kako nekad tako i danas, zbog njegove neobično velike ljubavi prema prirodi, cvijeću i životinjama, što je sve Franjo, u svojoj pjesmi Brata Sunca, nazvao braćom i sestrama. Ti ljudi ostaju zadivljeni pred nepojmljivom činjenicom da Franjo u svojoj jednostavnoj ljubavi prilazi stvorovima tako intimno i blisko da ga oni, ne samo slušaju, nego mu se i pokoravaju. Tko tako pristupa Franji, čini mu se da je u njegovom životu ponovno postalo stvarnošću ono proljetno jutro stvaralaštva u raju.

Drugi se opet Franji dive zbog njegove bratske ljubavi prema svim ljudima. Kako se on dirljivo skrbio za gubave, za izbačene iz ljudskog društva! Takvima je Franjo zaboravljajući samoga sebe, služio sa svom predanošću i jednom neuobičajenom nebrigom za svoje vlastito dobro. Ljudski i bratski je susretao lopove i razbojnike. U njima je budio toliko strahopoštovanje da su počeli cijeniti ne samo njega, nego i sebe i tako su dolazili i do vlastitog obraćenja. U Franji je, naime, pobjeđivala vjera u dobro ljudi. Za mnoge je ljude Franjo također prava utjeha u zbrci i žalosti zemaljskog života. Takvi se njemu utječu zbog njegove nepokolebive i savršene radosti, zbog postojanog optimizma u svim životnim situacijama. Puni divljenja nazivaju ga «Brat uvijek veseli» i smatraju ga najvrjednijim ljubavi među svim ljudima.

Nije na posljednjem mjestu ni zanimanje za Franju onih ljudi koji mu se dive zbog njegovog radikalnog siromaštva. U njemu gledaju sredstvo suprotstavljanja socijalnim napetostima, osobito pretjeranostima suvremenog društvenog natjecanja oko postizavanja što većeg i boljeg materijalnog standarda. Ti borci za siromaštvo, za jednakost među ljudima uzdižu Franju i žele ga učiniti uzorom društvenog života.

Tko pod bilo kojim vidom pristupa Franji, doista vidi u njemu nešto vrijedno. Sve ovo, ali i mnogo toga drugoga, pripada karizmatičnoj mnogostrukosti ovoga čovjeka i sveca. Ipak, posljedica ovakvih ili sličnih promatranja svetoga Franje jest u tome da Franjo ima mnogo poštovalaca, a premalo nasljedovatelja.

Zato nam je svima potrebno otkriti put kojim se Franju može nasljedovati, način kako se može postati njegovim što vjernijim učenikom.

Franjevački znak „Tau“

Franjevački znak TAU

TAU je posljednje slovo hebrejskog alfabeta. Upotrebljavalo se u simboličnom značenju još u Starome zavjetu: o njemu se govori u knjizi proroka Ezekijela: «Gospodin reče: Prođi gradom Jeruzalemom i znakom obilježi čela svih koji tuguju i plaču…» (Ez 9,4).

To je znak koji se stavljao na čelo siromaha u Izraelu i spašavao ih od propasti. O njemu se u istom smislu i značenju govori i u Otkrivenju (7, 2-3).

Zato je TAU znak otkupljenja. To je vanjski znak one novosti kršćanskog života koji smo primili na krštenju, a još je dublje označen pečatom Duha Svetoga (Ef 1, 13).

Sv. Franjo Asiški je u svemu slijedio Krista: budući da TAU sliči na križ, svetac ga je jako volio. Stoga je Franjo s velikom ljubavlju i vjerom prihvaćao ovaj znak. Tim znakom se potpisivao… Njime je započinjao svoje poslove. TAU je, dakle, Franji bio najdraži znak, njegov pečat, znak koji otkriva duboko duhovno uvjerenje da je jedino u Kristovu križu spas svakoga čovjeka.

Danas mnogi prijatelji sv. Franje nose TAU kao znak raspoznavanja. Time žele poručiti da pripadaju Franjevačkoj obitelji i duhovnosti. TAU nije neki fetiš, a još manje neki privjesak: kao vidljivi znak kršćanske pripadnosti i pobožnosti. On je za sve nas prije svega obveza da živimo po uzoru na sv. Franju nasljedujući Krista, siromašnoga i raspetoga.

Gospodin te blagoslovio

i sačuvao.
Pokazao ti lice svoje

i smilovao ti se.

Svratio pogled svoj na tebe

i dao ti mir.

Bog te blagoslovio!

Sv. Franjo

Molitva za duhovna zvanja

Gospodine Isuse Kriste!

Tvoja nas riječ uči mudrosti i istini i daje nam hrabrosti. Molimo Te za one, koji su se odazvali duhovnom pozivu i koji ga već sada žive. Molimo Te za papu, biskupe, svećenike, đakone i za tebi posvećene redovnike i redovnice. Molimo te i za tvoje misionare i velikodušne laike, koji djeluju u službama što ih je Crkva postavila i priznala. Pomozi im u teškoćama, ohrabri ih u trpljenju, budi uz njih kada su osamljeni, hrabri ih i čuvaj u progonstvima, učvrsti ih u vjernosti.

Gospodine, molimo Te i za one, koji otvaraju svoju dušu duhovnom pozivu i koji su te spremni izbliza slijediti. Učvrsti ih u pozivu i daj im snage, hrabrosti i ustrajnosti kako bi svladali teškoće koje im stoje na putu ostvarenje a duhovnog poziva.

Neka ih Tvoja riječ rasvijetli, neka ih tvoj primjer privuče, i tvoja milost neka ih vodi do cilja – do svetih redova, do redovničkih zavjeta, do misionarskog poslanja.
Gospodine, neka Tvoja riječ sve nas vodi i podupire, da znamo usmjeravati, savjetovati, podupirati braću i sestre istom snagom svjedočenja i ljubavi, kakvu Ti posjeduješ i kakvu samo Ti možeš dati.

Usliši nas, molimo te Bože u svim našim potrebama i molitvama. To Te molimo po Kristu, našeg Gospodinu i Dobrom pastiru svoga stada.

Amen.